Kula Minčeta
Svojim raskošnim kruništem dominirala je stoljećima i danas dominira gradom. Bila je simbol njegove slobode i prkosan izazov svim drznicima, a danas je jedan od najljepših simbola grada. Ljepotom arhitekture ubraja se među najljepše fortifikacije u svijetu. Gradili su je vrsni graditelji: prvobitnu manju, četverokutnu, Nićifor Ranjina 1319. godine. Nadogradnju i sadašnji monumentalni okrugli oblik izveli su glasoviti renesansni firentinski arhitekt Michelozzo Michelozi i jedan od najvećih hrvatskih renesansnih graditelja Juraj Dalmatinac, prema čijem je projektu i završena 1464. g. S visina ove impresivne građevine pruža se divan pogled na grad i čitavu njegovu okolicu.

Utvrda Bokar
Svojim ljepim kamenim vjencima izgrađena je također prema nacrtima Michelozzija i imala je zadatak braniti glavna ulazna vrata, most i jarak na Pilama. Danas se u njezinim ljepim prostorima održavaju priredbe Dubrovačkog ljetnog festivala.

Tvrđava sv. Ivan
Bila je glavna obrana gradske luke i jedan od najvažnijih obrambenih utvrda grada. Prva kula na ovom mjestu sagrađena je sredinom 14. st. i ona je i danas sastavni dio ove tvrđave. Kasnije, tijekom nekoliko desetljeća, tvrđava je pojačavana, dograđivana, pregrađivana, dok u 16. st. nije dobila svoj današnji polukružni oblik i monumentalni izgled čitavim sklopom svojih građevina . S druge strane luku čuva sv. Luke, jedna od najstarijih sačuvanih gradskih kula građena još u 13. stoljeću. Gradska luka se noću zatvarala lancem koji se protezao od kule sv. Luke do kule Mula, danas tvrđave sv. Ivana. Potkraj 15. st. izgrađen je u luci lukobran, nazvan Kaše, a konstruirao ga je i gradio slavni dubrovački inženjer Paskoje Miličević. Izgradnjom Kaša luka je dvostruko zaštićena: od valova i morskih nepogoda, a ujedno se dopunio i pojačao obrambeni sustav u luci kojoj su vječno prijetila neprijateljska osvalanja s mora.

Revelin
Velika tvrđava u obliku nepravilnog četverokuta podignuta je izvan gradskih zidina, u istočnom dijelu grada, ispred Vrata od Ploča, sredinom 16. stoljeća, u vremenu kad je Dubrovačkoj Republici opet zaprijetila velika opasnost od Venecije. Građena je ubrzano - svi ostali javni radovi, a velikim djelom i privatni građevinski radovi bili su obustavljeni kako bi se što brže nesmetano izgradila tvrđava i pojačala obrana gradske luke i istočnog dijela grada koji je bio slabije zaštićen. Izgrađena je prema nacrtu inženjera Antuna Ferramolinna, kojega je u pomoć Republici poslao španjolski admiral Dorija, veliki prijatelj Republike. Monumentalna i impresivna građevina, s jedne strane opkoljena morem , a sa tri jarkom, bila je dostojan i neosvojiv čuvar dubrovačke luke. Jednim uglom ulazila je u istočna gradska vrata, Vrata od Ploča, kojima je činila jedinstveni obrambeni kompleks i čuvala istočne kopnene prilaze gradu. Revelin je imao velike presvođene prostore i najveću terasu u Dubrovniku, pa danas ovi prostori i izvanredni ambijenti idealne su pozornice za raznovrsne priredbe ljetnog festivala.

Lovrijenac
Još jedna monumentalna i impresivna tvrđava izvan gradskih bedema, ova na zapadnim prilazima gradu. Gordo se diže na svojoj strmoj klisuri, visokoj 37 metara, sva obavijena legendama, kako o svom postanku, tako i o junačkim podvizima svojih čuvara i branitelja. Suvereno dominira morskim i kopnenim prilazima gradu sa zapadne strane, a zajedno s utvrdom Bokar zatvara i čuva najstariju dubrovačku luku Kalarinju. Lovrijenac je zadao mnogo muke svima koji su pokušali ugroziti slobodu Republike, a najviše Mlečanima. Dubrovčki kroničari zapisali su zanimljivu priču o njegovu postanku. Početkom 11. st., navodno Mlečani su namjeravali na tom istom mijestu sagraditi veliku utvrdu, kojom bi držali Dubrovnik u svojoj nadmoći. Dubrovčani otkriju tu namjeru Mlečana i odmah odluče na toj gotovo nepristupačnoj hridi u najkraćem vremenu sagraditi tvrđavu i zaštititi se od Mlečana. Kronike kažu da je tako Lovrijenac podignut za tri mjeseca. Kad su Mlečani doplovili brodovima s materijalom za izgradnju tvrđave, mogli su samo utvrditi da su ih Dubrovčani nadmudrili i pretekli. Tvrđava ima izvanredno debele zidove, i to samo prema tri strane, prema sjeveru, zapadu i jugozapadu, odnosno prema onim stranama odakle može doći neprijatelj. Debljina je ovih zidova od 4 do 12 m. Na istočnom dijelu tvrđave, prema Dubrovniku, debljina je zida samo 60 cm. I to je mudra mjera budnosti i opreza Dubrovačke Republike, jer u slučaju da se zapovjednik tvrđave, koji je uvijek bio iz redova vlastele, pokuša nametnuti kao tiranin nad gradom, topničko oružje Republike moglo je lako s ostalih utvrda probiti debljinu toga zida i spriječiti takve eventualne pokušaje. Tvrđava je bila naoružana topovima i posebnim velikim topom "Gušterom", remek - dijelom domaćeg ljevača topova, Ivana Rabljanina. Tijekom mnogih stoljeća ova tvrđava je često pregrađivana i nakon pada Republike imala je drugačije funkcije: bila je vojarna za vrijeme austrijske okupacije, potom ugostiteljski objekt. Na Lovrijencu je 1933. godine održano i nekoliko sjednica PEN kluba (toj sjednici bili su nazočni najeminentniji književnici svijeta i otkrili Dubrovnik kao turističku atrakciju). Tvrdjava je stoljećima bila najveći branitelj slobode, a na njenim vratima uklesana je poruka potomstvu i svijetu:"Non bene pro toto libertas venditur auro", ("Sloboda se ne prodaje za sve blago svijeta"). Danas, u slobodnom gradu i slobobnoj domovini, blista opet svojom nekadašnjom veličinom i razvija slobodno zastave Dubrovačkog ljetnog festivala sa simbolom "Libertas", ("Sloboda"). Postala je jedna od najdostojnijih i najljepših pozornica svijeta za vrhunsko ostvarenje svjetske literature, Shakespearova "Hamleta".

Crkva sv. Spasa
Između Franjevačkog samostana i Vrata od Pila, do samih bedema, sagrađena je 1520. godine ova mala zavjetna crkva, prema odluci Dubrovačkog senata, a znak zahvalnosti za spas od potresa koji je zadesio grad iste godine. U potresu 1667. godine ostala je neoštećena i u svom izvornom dekoru sačuvala se sve do danas. Rad je domaćih majstora s Korčule, braće Andrijića, koji su je savršeno uklopili u prostor i izgradivši ovu lijepu crkvicu s njezinom dekorativnom fasadom, ostavili još jedan biser dubrovačkog renesansnog graditeljstva.

Samostan sv. Klare
S južne strane Vrata od Pila, uz Veliku Onforijevu fontanu, mali trg lijepo uokviruje zdanje u kojemu je do francuske okupacije bio jedan od najpoznatijih dubrovačkih ženskih samostana, Samostan sv. Klare, izgrađen je potkraj 13. i početkom 14. stoljeća. U jednom dijelu ovoga samostana već 1434. godine otvoreno je prihvatilište za napuštenu i izvanbračnu djecu i to je jedna od prvih institucija takve vrste u svijetu. Francuske vlasti za vrijeme Napoleona zatvorile su samostan, pretvorile ga u skladište streljiva, a kasnije u konjušnicu.

Franjevački samostan
Na zapadnoj strani grada, pod zaštitom bedema i neosvojive Minčete, smjestio se samostan Male braće. On i Dominikanski, dragocjena su kulturno - umjetnička i povijesna ostavština Dubrovačke Republike. Stari Franjevački samostan bio je nekad izvan gradskih zidina, i predgrađu Pile, pa su se zbog nastalih ratnih opasnosti koje su zaprijetile Republici početkom 14. stoljeća, morali franjevci preseliti u grad, stari samostan srušiti i novi graditit u prostoru zaštićenom gradskim zidinama. Gradnja samostana počela je 1317. godine i trajala godinama. Samostansk kompleks obuhvaća veliki prostor, sve od Place do tvrđave Minčeta. Pojedini su dijelovi tijekom stoljeća nekoliko puta stradali i rušili se, posebno za vrijeme velikog potresa 1667. godine, kada je potpuno stradala i prekrasna crkva, jedna od najljepših i najbogatijih u ondašnjem Dubrovniku. Od prvobitnog izgleda crkve, sačuvala su se samo južna vrata nadsvođena skulpturom Piete, izuzetne ljepote i umjetničke vrijednosti, uokvirene arhivoltom u gotičkom stilu. Ovaj monumentalni portal i danas svjedoči o nekadašnjoj ljepoti crkve, a ujedno je jedan od najznačajnijih ostvarenja kasne gotike u Dubrovniku. Izgradili su ga braća Petrovići, Dubrovački majstori 1499. godine. Klaustar samostana ubraja se među najljepša graditeljska ostvarenja Dubrovnika. Ambijent izuzetne harmonije u raskošnom dekoru kamena, uokviren kolonadom dvostrukih heksafora, s kapitelima od kojih je svaki različit i neponovljiv - djelo je domaćeg majstora Mihoja Brajkova iz Bara, koji je radove izveo sredinom 14. stoljeća. Ovaj klaustar ujedno je i raskošno ostvarenje kasne romanike na našim obalama. Osim ovoga, samostan ima još jedan (gornji) gotički klaustar, samo za upotrebu samostana, nedostupan javnosti, koji je također nadživio veliki potres. U sklopu ovog samostana djeluje još i danas ljekarna, osnovana kad i ovaj samostan, 1317. godine, jedna od najstarijih u Europi (treća po vremenu osnivanja), a po neprekinutom kontinuitetu svoga rada od osnivanja sve do danas, možda i najstarija u Europi. Samostanska bibioteka ubraja se među najznačajnije stare biblioteke u hrvatskoj, a i u svijetu. Čuva bogato kulturno - povijesno blago Dubrovnika, između ostalog više od 1200 starih rukopisa neprocjenjive kulturne i povijesne vrijednosti, 137 inkunabula, 7 knjiga starih crkvenih korala. Ukupno 20.000 različitih primjeraka. Muzejska zbirka samostana smještena je u velikoj renesansnoj dvorani u koju se dolazi kroz klaustar. Tu je čitav inventar stare ljekarne, jedinstvena kolekcija ove vrste. Zatim, tu su vrijedni primjerci zlatarskog umijeća izrađeni od srebra i zlata, slike starih majstora, eksponati rijetkih bibliografskih primjeraka i dr. I franjevačka crkva jedna je od specifičnih nezaboravnih ambijenata u kojima se orgnaiziraju glazbeni koncerti za vrijeme Dubrovačkog ljetnog festivala, kao i brojni drugi koncerti tijekom cijele godine.

Velika Onofrijeva fontana
Nasuprot crkvi sv. Spasa, pokraj Vrata od Pila, izgradio je Onofrio della Cava ovu nekad raskošnu fontanu koju je potres mnogo oštetio i oduzeo joj njezinu ljepotu i funkcionalnost. Podignuta u znak uspomene na završetak radova na izgradnji novog vodovoda, 1438. godine, kojim je grad dobio izvorsku vodu s izvora u Rijeci Dubrovačkoj, udaljenog 12 km. Ova je fontana trebala ljepotom svoje arhitekture i žuborom bistre vode čuvati uspomenu na taj, za Republiku značajan tehnički i životno važan pothvat. Kao omiljeno sastajalište mladih, ušla je s malom Onofrijevom fontanom, kao dekor u renesansnu komediju "Novela od Stanca" Marina Držića, najvećeg dubrovačkog komediografa.

Dominikanski samostan
Na istočnoj strani grada, u zagrljaju visokih gradskih bedema i zaštitom moćnog Revelina, smjestio se dominikanski samosta, jedna od najbogatijih riznica kulturno - umjetničke i povijesne baštine starog Dubrovnika. Uz novčanu pomoć dubovačke vlade i radnim naporima stanovništva čitave četvrti, koje je prema nalogu vlade moralo raditi na objektu, intenzivno se nastavlja gradnja ovog velikog urbanog kompleksa 1301. godine. Samostan je u početku bio izvan gradskih zidina, smješten na važnom obrambenom položaju Republike. Ubrzo je uklopljen u čitav obrambeni sklop grada, tako da s njim tvori jedinstvenu cjelinu. Potres ga je samo djelomično oštetio, pa se svojom raskošnom monumentalnošću, koja s vanjske ulične strane nije toliko ni uočljiva, ubraja među najljepše građevinske spomenike starog Dubrovnika. Ovaj po smještaju, ambijentu i ljepoti jedinstven samostanski i urbani kompleks, sa svim svojim pojedinim objektima tako harmonično povezanimi uklopljenim u jednu cjelinu, gradio se postupno tijekom nekoliko stoljeća, od 14. do 16., a neke pojedine rekonstrukcije i kasnije. Vidljivi su elementi različitih stilova, i romanike i baroka, ali se ipak pretežno prepliću elementi cvijetne gotike i renesanse. Radove su izvodili mnogi domaći majstori, dubrovački i zadarski, u suradnji s talijanskim. Raskošno ukrašeno dvorište sa stupovima, trijemovima, prekrasnim triforama, kamenim bunarom u sredini dvorišta, klesali su, gradili i ukrašavali domaći majstori Utišenović, Grubačević, Radmanović i drugi prema osnovnoj zamisli firentinskog majstora Massa di Bartolomea iz sredine 15. stoljeće. Ovo dvorište se ubraja među najraskošnija ostvarenja dalmatinske cvijetne gotike druge polovice 15. stoljeća. Sakristiju u gotičkom stilu izgradio je poznati domaći majstor Paskoje Miličević, Dubrovčanin, potkraj 15. st., graditelj mnogih značajnih objekata u Dubrovniku. U znak zahvalnosti upisano mu je ime na zidu ove crkve s javnom pohvalom, a i sahranjen je u ovoj crkvi, kao i mnogi zaslužni Dubrovčani, Južni portal, bogato izveden, djelo je Bonina iz Milana. Samostan ima vrlo bogatu zbirku umjetnina, posebno vrijedna slikarska ostvarenja najvećih dubrovačkih slikara: Lovre Dobričevića Poliptih (15. st.), Mihajla Hamzića Triptih (16. st.), nekoliko slika Nikole Božidarevića, među kojima je posebno zanimljiv Triptih, na kojemu se nalazi Dubrovnik u rukama sv. Vlaha Bukovca, istaknutog hrvatskog slikara, rodom iz Cavtata (20. st.), od kojih se ističe oltarska Pala Čudo sv. Dominika. Tu su i radovi suvremenog dubrovačkog slikara Iva Dulčića. Od starih majstora najpoznatije je slikano raspelo velikog mletačkog umjetnika Paola Veneziana, djelo velike umjetničke vrijednosti (14. st.), Tizianova oltarska pala sv. Magdalena (16. st.), pa ikone krtsko - mletačkih majstora (16. st.), diptih flandrijskih majstora (16. st.) i dr. Samostan ima dragocjenu muzejsku zbirku, u kojoj se nalaze vrijedni predmeti zlatarske umjetnosti domaćih majstora, a posebno se ističu lijepi kaleži, gotičko - renesansna pokaznica, srebrni križ. U samostanskoj knjižnici i arhivu čuvaju se dragocjeni rukopisi, među kojima 220 inkunbula. Neki rukopisi ukrašeni su izvanredno lijepim inicijalima. U samostanskoj se crkvi priređuju za vrijeme Dubrovačkog ljetnog festivala koncerti sakralne komorne glazbe, koji posjetiteljima pružaju nezaboravan doživljaj u tom izvanredno akustičnom i posebnom ambijentu ove lijepe crkve.

Arsenal
Nalazio se na prostoru današnje Gradske kavane. Sastojao se od 4 nadsvođena odjeljena za 4 galije koje su čuvale grad. U njemu su se gradile, čuvale i popravljale državne galije za obranu grada. Utemeljen je vrlo rano, možda već i u 8. st. Tijekom svoga dugog postojanja mnogo je puta pregrađivan dok nije najzad dobio svoj današnji izgled, najomiljenije kavane dubrovačke.

Stradun
Slavni dubrovački Stradun, pravin nazivom Placa, najomiljenije je šetalište svih Dubrovčana, osobito mladih, i turista iz svih krajeva svijeta. Nitko neće propustiti prošetati se Stradunom, jer bi izgubio nezaboravni susret s gradom. Građen nakon velikog potresa 1667. godine po užurbanom progranu obnove grada, dobio je svoje smireno i skromno lice, a ipak toliko dostojanstveno i lijepo u svoj jednostavnosti ove kamene arhitekture. Prije potresa Stradun su krasile lijepe i raskošne palače. Nakon potresa u razrušenom gradu moralo se razmišljati najprije o nastavku života i obrani grada, pa su svi planovi i projekti bili podređeni samo tim ciljevima. Sve kuće na Placi sagrađene su nakon potresa prema projektu koji je Senat Republike odobrio. Sve su gotovo jednakih fasada i jednake visine, a i sličnog rasporeda, jer sve moraju imati nekoliko dućana u prizemlju. I tu se odražava trgovački duh Republike.

Orlandov stup
Između Sponze i crkve sv. Vlaha diže se kameni stup na kojem je uklesan srednjovjekovni ratnik u oklopu, s mačem i štitom. Isklesao ga je domaći majstor Antun Dubrovčanin, 1418. godine. Simbol je slobode dubrovačke i na njemu se za svečanosti uvijek vila zastava Republike, a s njegova postolja čitali su se vladini proglasi i obavijesti puku. Za postanak ovog stupa vezana je legenda o srednjojekovnom legendarnom junaku Orlandu (Rolandu), koji je - kako priča kaže - pomogao osloboditi Dubrovnik od opasne opsade arapskih gusara u 8. st., pa su u zahvalni građani podigli u spomen ovaj stup. Danas se uz ceremonijalnu priredbu pred Orlandom i podizanjem zastave "Libertas" na njegovu stupu svake godine otvara Dubrovački ljetni festival.

Palača Sponza
Svi trgovački putevi Dubrovačke Republike slijevali su se i protjecali kroz ovu lijepu, jednu od najljepših palača u ovom gradu. Trgovački dubrovački duh znao je dati sebi doličan prostor, potvrdivši svoje bogatstvo i svoju kulturu izgradnjom ove raskošne palače i njezine impresivne fasade. Izgrađena u mješavini kasne gotike i renesanse, prema projektu talentiranog glavnog inženjera Dubrovačke Republike, Paskoja Miličevića, svojom razigranom ljepotom potvrđuje originalnost i osebujnost gradnje, moglo bi se reći na dubrovački način, tj. Uspiješno ožitvorenje izražajnih mogučnosti raznih stilova u izvanredno harmoničkoj arhitekturi ove palače koja djeluje kao čipka u kamenu. Gradila se od 1516. godine. Braća Andrijići, iz poznate korčulanske porodice graditelja i skulptora, izveli su klesarske radove. Palača je prvobitno bila namjenjena za carinarnicu u kojoj se carinila trgovačka roba što su je trgovci donosili iz svih krajeva svijeta. Dvorište palače, čitavo u arkadama, bilo je najživlje trgovačko središte i sastajalište poslovnih ljudi Republike. U jednom je krilu bila državna kovnica novca koju je Republika osnovala u 14. stoljeću, i koja je u ovoj palači neprekidno djelovala sve do pada Republike. Vrlo brzo već potkraj 16. st., Sponza postaje i kulturno središte Republike. U njoj su se okupljali naobrazovaniji građani Dubrovnika u svojoj družini "Akademiji učenih" koja je imala svoje sjedište u ovoj palači, i tu su raspravljali o književnosti, o umjetnosti i svim znanstvenim dostignućima svoga vremena. U Sponzi je organizirana i prva škola u Dubrovniku. Danas palača Sponza, mirna i dostojanstvena, čuva najdragocjeniju povijesnu dokumentaciju Dubrovnika: Dubrovački arhiv s materijalima najstarije povijesti Dubrovnika i njegova područja, iz svih proteklih stoljeća do najnovijeg vremena. A i palača sama postala je na svoj način jedna od dragocjenijih dokumenata tog arhiva. Neoštećena u potresu, postojano je dočekala i naše vrijeme, da pokaže svima kakve je raskošne palače Dubrovnik imao, močan i bogat, u vremenu prije svoje katastrofe. Na trgu pred Sponzom svake se godine svečano otvara Dubrovački ljetni festival. S terase iznad trijema ispred Sponze glumci odjeveni u kostime kneza i dubrovačke vlastele evociraju davna vremena kulturnih manifestacija i slobode Dubrovačke Republike.

Gradski zvonik
Uza zgradu Glavne straže izgrađen je gradski zvonik 1444. godine visok 31 metar. Luka Mihočin, sin admirala, izradio je metalnu ploču za sat, ispod nje kazaljku mjesečevih mjena i dvije drvene figure koje otkucavaju sate. Veliki majstor, ljevač dubrovačkih topova, Ivan Rabljanin, izlio je novo zvono 1506. godine. Drvene figurice zamjenjene su također brončanima i to su glasoviti dubrovački "zelenci", simboli otkucaja vremena. U velikom potresu stabilnost zvonika bila je narušena, pa se vemenom dosta nagnuo i prijetila je opasnost da se sruši. Godine 1929. iznova je sagrađena prema istom starom modelu.

Luža, stara zvonara
Između gradskog zvonika i palače Sponza nalazi se Luža, stara zvonara, sagrađena 1463. godine, restaurirana 1952. godine. Njezino je zvono zvonilo za saziv vijeća, zvonilo je na uzbunu prilikom nekih opasnosti (požara i dr.). Ispod Luže su unutarnja vrata grada koja vode od Place prema Vratima od Ploča i prema gradskoj luci.

Zgrada Glavne straže
Do palače Velikog vijeća izgrađena je 1490. god. gotička zgrada Glavne straže, stan admirala. Kasnije rekonstrukcije na ulaznom portalu i na polukatu izveo je Marino Gropelli u 18. stoljeću.

Mala Onofrijeva fontana
Izgrađena ispred zgrade Glavne straže, prilikom proslave završetka radova na izgradnji vodovoda, pravi je dragulj i remek - djelo skulptorskog ostvarenja u Dubrovniku. Izgradio ju je Onofrio della Cava 1438. godine uz suradnju talijanskog skulptora Pietra di Martino.

Palača Velikog vijeća
Između Kneževa dvora i gradskog zvonika nalazila se palača Velikog vijeća, sagrađena u 14. st. koju je sasvim uništio požar 1816. godine. Palača je fasadom bila nalik današnjoj palači Sponza. Kasnije je na mjestu te palače izgrađena gradska vjećnica 1882. godine i tu je danas administrativno sjedište Grada Dubrovnika. U sklopu ovog istog prostora nalazi se danas i dubrovačko kazalište i gradska kavana. Iz Kneževa dvora moglo se uči u palaču Velikog vijeća unutarnjim vratima, i nad tim ulazom koji se sačuvao neoštećen do danas, nalazi se već spomenuti natpis, poznat po svojoj velikoj mudrosti i domoljublju: "Obliti privatorum publica curate" ("Zaboravite privatne, bavite se državnim poslovima").

Dubrovački arhiv (palač Sponza)
Smješten je danas u palači Sponza. Prije i za vrijeme Republike bio je smješten u Kneževu dvoru. Po bogatstvu materijala i dokumentarne povijesne građe koja je u njemu sačuvana, ubraja se među najznačajnije arhive u svijetu. I pored svih katastrofa koje su uništavale ovaj grad i njegove upravne palače Republika i kasnije grad uspijeli su sačuvati svoju tisučljetnu pisanu povijest sakupljenu u izvornim dokumentima Dubrovačkog arhiva. Arhiv ima 7000 tomova rukopisa i oko 100.000 pojedinačnih rukopisa koji obuhvačaju vrijeme od 12. st. pa do propasti Republike. Republika je već u 13. st. uvela sustavno zapisivanje i čuvanje svih javnopravnih i privatnopravnih dokumenata, sastavljenih pred državnim vlastima i registriranih u službenim knjigama. Čuvali su se svi pisani dokumenti u kojima su bila utvrđena prava Republike i regulirani njezini odnosi s drugim gradovima, zemljama i vladarima. Od 1278. g. sačuvani su svi zapisi kancelarije i notarijata Republike, prijepisi svih testamenata, zapisnici sva tri vijeća Republike, bogata službena korespodencija, zatim zapisi o brodovima, njihovim plovidbama, popisi posada i putnika i dr. Čitava povijest političkih, diolomatskih, ekonomskih, pomorskih, trgovačkih i svih drugih područja života Republike sačuvana je u dokumentima njezina Arhiva. I ne samo njena već i obilje materijala o balkanskim zemljama, pa i širim područjima nalazi se sačuvano u ovim dragocjenim starim zapisima. U Arhivu se čuvaju i brojni dokumenti iz novije povijesti Grada i šireg Dubrovačkog područja iz 19. i 20. stoljeća sve do najnovijih vremena.

Knežev dvor
Sva povijest starog Dubrovnika prošla je kroz ovu lijepu, ali nimalo raskošnu palaču. Umjerenost i jedinstvenost, toliko prisutna u životu starog Dubrovnika, potvrdila se i na ovoj, za Republiku toliko zanačajnoj građevini. Jednostavna, harmonična, gotičko - renesansna palača, naizgled je preskromna za nekad toliko bogatu Dubrovačku Republiku. I to nije izneneđujuće, jer upravo to je ta mjera sklada bez pretjerane raskoši, koja je neprekidno prisutna u svim sferama života starog Dubrovnika. Kao i Republika, i ova je palača izdržala burnu prošlost, rušile su je eksplozije baruta nekoliko puta, razdrmao potres u nekoliko navrata, a danas ipak stojimo pred njezinom lijepom fasadom i divimo se ovoj harmoniji ambijenta i kamena, i svim umjetnicima koji su joj ulili, u svoj jednostavnosti, ovaj raskošni sjaj smirene ljepote. Doimlje se impresivno, sačuvala je dah prošlosti i posjetitelja u trenu obavije atmosferom proteklih stoljeća tako snažno, da je gotovo iznenađen, što u tim prostorima ne susreće kneza u pratnji članova Malog vijeća. U ovoj je palači stanovao knez dubrovački za vrijeme njegova jednomjesečnog mandata (bez svoje obitelji). Zgradu je mogao napustiti samo zbog nekog službenog posla, inače nije mu bilo dopušteno izaći iz palače. Tu je - pored mnogih drugih državnih poslova - uz posebni ceremonijal primao svaku večer ključeve gradskih vrata koji su mu bili povjereni na čuvanje preko noći, da nitko u grad ne bi mogao noću ući, i u jutro je ponovno uz ceremonijal predavao ključe da se vrata otvore. I tako je to bilo stoljećima, sve do propasti Republike. U Kneževoj palači je bilo i sjedište Malog vijeća, bile su dvorane za službene prijeme i audijence, bilo je sjedište administracije Republike, Zatim tu je bila oružana, skaldište baruta, straže i obvezna tamnica. Prema Dubrovačkim kronikama na mjestu sadašnjeg Kneževog dvora postajao je manji zamak, koji je eksplozija baruta 1435. godine sasvim srušila. Napuljskog graditelja Onofria di Giordana della Cavu, koji je tada gradio dubrovački vodovod, angažirala je dubrovačka vlada da izgradi novi knežev dvor na ruševinama starog. To je on i izveo sredinom 15. stoljeća. Ali, ubrzo, ponovna eksplozija baruta 1463. g. opet je znatno oštetila dvor, posebno njegovu zapadnu fasadu. Dvor je obnovljen s primjesama renesansnog stila pod nadzorom firentinskog graditelja Salvija de Michelea, uz suradnju brojnih domaćih graditelja. Kad je nakon potresa 1667.g. palača ponovno oštećena, atrij je djelomično rekonstruiran s primjesama baroka. Tako, slijedom n eminovnih događanja, susrećemo na palači simbiozu sva tri stila: u osnovi gotička palača, s naknadnim rekonstrukcijama u stilu renesanse i baroka, ali sve zajedno harmonička i lijepa cjelina. Zapadna, ulazna fasada dvora, s trijemom i nadsvođenim lukovima, s prekrasno isklesanim kapitelima, s izrazito dekorativnim portalom i drugim detaljima dimlje se raskono. Atrij dvora je jednostavno harmonični prostor, s redovima kolona ukrašenim korinskim kapitelima, s galerijama, s lijepim baroknim stepeništem i izvanrednom akustikom, danas je jedan od najimpresivnijih ambijenata za komorne koncerte Dubrovačkog ljetnog festivala. Atrij je ukrašen malom fontanom iz 15. st. i poprsjem jednog od najzaslužnijih sinova Dubrovnika, pomorca Miha Pracata. Ovaj skromni spomenik, podignut po odluci Republike 1638. g., djelo talijanskog skulptora Piera Paola Giacomettija, veliko je i jedino priznanje takve vrste koje je Republika ukazala jednom pučaninu tijekom čitave svoje duge povijesti. Nakon propasta Dubrovačke Republike dvor su opljačkale obje okupacijske vlasti, odneseni su vrijedni predmeti kulturne baštine Dubrovnika, sakupljani brižno stoljećima, a mnogo je uništeno potresom i požarom. U Kneževu dvoru danas je smješten Kulturno - povijesni odjel Dubrovačkog muzeja. Izložbene dvorane postavljene su tako da daju dio autohotonog ambijenta s uporabnim predmentima iz posljednjih stoljeća Dubrovačke Republike. Tu je pored stilskog pokućstva, mnogo portreta dubrovačke vlastele i znamenitih ljudi Dubrovnika, umjetničke slike velikih majstora (Carraci, Tintoretto, Giorgione, Bordone, Hamzić i dr.). Zatim numizmatička zbirka kovanog novca starog Dubrovnika od 14. do 19. st., originalni ključevi gradskih vrata, pečat, grbovi, fotokopije dubrovačkih zakonika i zapisnika Republike, predmeti stare ljekarne "Domus Christi" iz 15. stoljeća i dr.

Isusovačka crkva sv. Ignacija
Preko Poljane Bunić, koja se nalazi sa zapadne strane katedrale, prelazi se na Gundulićevu poljanu i širokim baroknim stepeništem dolazi do Boškovićeve poljane na kojoj se podiže jedna od najljepših baroknih građevina Dubrovnika, Isusovačka crkva (crkva Jezuita). Građena je potkraj 17. st. i početkom 18. st., prema projektu talijanskog rhitekta Andrea Pozza, s lijepim baroknm portalom i impozantnom fasadom koja je dominirala ovim prostorom. Između slikarskih radova koji ukrašavaju ovu crkvu, značajni su radovi Gaetana Garcije, talijanskog baroknog slikara španjolskog podrijetla. On je dekorirao apscidu crkve s prizorima povezanim sa životom sv. Ignacija Loyole, osnivača isusovačkog reda. Do ove crkve se podiže velika zgrada glasovitog dubrovačkog učilišta, Collegium Ragusnium, izgrađena prema projektu Ranjine i Canalina, kroz koju su prošli kao učenici najblistaviji umovi Republike. Barokno stepenište, koje se s onom crkvom harmoničko uklapa u jednu lijepu cjelinu, projektirao je rimski graditelj Padalacqua 1738. godine.

Gradske zidine
Najprepoznatljivija odrednica koja definira fizionomiju povijesnoga grada Dubrovnika i daje mu onaj karakteristični, u cijelom svijetu znamenit izg1ed jesu njegove netaknute gradske zidine, koje u neprekinutom tijeku dugom 1940 metara obuhvaćaju grad. Ta kompleksna tvorevina, jedan od najljepših i najčvršćih tvrđavnih sustava na Mediteranu, sastavljena je od niza utvrda, bastiona, kazamata, kula i odvojenih tvrđava. Gradila se sustavno u teškim vremenima neprestanih opasnosti za sigurnost Grada i Republike i očuvala se do današnjih dana u funkcionalnom stanju ne samo zahvaljujući znanju vještih graditelja, maru i brizi Dubrovčana koji su je trajno održavali i prema potrebama dograđivali nego i sjajnoj vještini svjetski glasovite dubrovačke diplomacije koja je nebrojeno puta znala preduhitriti i otkloniti opasne namjere neprijatelja i takmaca Dubrovačke Republike. Grad Dubrovnik potpuno je opasan zidinama i utvrdama, uključujući i Staru gradsku luku. Povijest dubrovačkih fortifikacija zadire duboko u rani srednji vijek. Nesumnjivo je da je rano gradsko naselje na otočiću Lausu bilo ograđeno obrambenim zidom. Činjenica da je ovaj grad u IX. stoljeću mogao izdržati petnaestomjesečnu opsadu Saracena govori o tome da je bio dobro utvrđen. Grad se širio najprije prema nenaseljenom istočnom dijelu otoka. Tako i današnji naziv Pustijerna za jugoistočni dio grada uz tvrđavu sv. Ivana dolazi od latinskog izraza "post terra", što bi u slobodnom prijevodu značilo predgrađe. Obrambeni je zid u IX. i X. stoljeću obuhvatio i ovaj istočni dio grada. Kada je u XI. stoljeću nasut uski morski tjesnac na prostoru današnje Place, grad se spojio s naseljem koje je već postojalo na kopnu i ubrzo je došlo do izgradnje jedinstvenoga obrambenog zida oko prostora koji odgovara i današnjem rasponu stare gradske jezgre. U XIII. stoljeću cijeli je grad opasan obrambenim zidom, osim prostora Dominikanskog samostana, koji je ušao pod okrilje gradskog obrambenog zida tek u XIV. stoljeću. Taj zid bio je u prosjeku debeo oko 1,5 metar, građen od kamena i vapna. Zbog pojačanja zidne plohe i bolje obrane, u XIV. stoljeću izgrađeno je 15 Četverokutnih kula. Do velikih radova na obrambenom zidu došlo je potkraj XIV. stoljeća, u vrijeme konačnog oslobođenja od mletačke prevlasti. Najveći poticaj daljnjoj rekonstrukciji i hitnoj obnovi dubrovačkih utvrda dala je iznenadna opasnost od napadaja turske vojne sile nakon zauzimanja Carigrada 1453. godine, uz latentnu istodobnu opasnost od Mletaka. Zahvaljujući golemim naporima dubrovačkih građana i vlastele, kao i umijeću brojnih hitno dovedenih iskusnih graditelja utvrda, veći dio ojačanja utvrda, osobito prema kopnenoj strani, kao i izgradnja tvrđava i polukružnih bastiona na predziđu, dovršeno je u nepune tri godine. Sustav se još dograđivao i modernizirao tijekom XVI. stoljeća, pa i kasnije. Današnji opseg zidina potječe jos iz XIV. stoljeća, dok je definitivan izgled ovaj sustav poprimio u vremenu koje, ne bez razloga, nazivamo zlatnim dobom Dubrovnika, tj. od pada Carigrada 1453. godine pa do katastrofalnog potresa i razaranja Dubrovnika 1667. godine. Glavni zid je prema kopnenoj strani širok izmedu 4 i 6 metara, dok je prema moru nešto uži - 1,5 do 3 metra. Njegova visina na pojedinim mjestima doseže i do 25 metara. Zid je s kopnene strane zaštićen i dodatnim nižim kosim podziđem, kako je nalagala obrana od tadašnjeg topništva. Nepravilna pačetvorina, što je čini zidinama opasan Dubrovnik, na četiri je svoje istaknute točke zaštićena posebno jakim utvrdama. Na sjeveru to je jaka okrugla kula Minčeta, na istoku Gradsku luku brani izdvojena tvrđava Revelin, a na jugoistočnoj strani veliki kompleks tvrđave svetog Ivana. Na zapadu ulaz u grad brani jaka i lijepo oblikovana utvrda Bokar. Zapadnu stranu grada od opasnosti s mora i s kopna brani i moćna samostalna tvrđava Lovrijenac. Uz ove najjače i najistaknutije fortifikacije, gradski zid štite jos dvije okrugle kule, 12 četverokutnih kula, 5 bastiona i dvije ugaone utvrde, dok je dograđeno predziđe flankirano jednim većim i 9 manjih polukružnih bastiona. Uzduž kopnenog dijela gradskih fortifikacija bio je kao dodatna zaštita iskopan i dubok jarak. Cijeli sustav utvrda bio je opremljen većim brojem topničkih oružja. Topovi su se mahom izrađivali u domaćim radionicama, po kojima je Dubrovnik bio poznat u ovom dijelu svijeta. Najistaknutiji dubrovački projektant i ljevac topova u XVI. stoljeću bio je Ivan Rabljanin. U vrijeme pune pripravnosti za obranu Dubrovnik je sa zidina branilo